Španija u XIX veku predstavljala je moralnu i normativnu sredinu gde je religija oblikovala stavove i razmišljanja čoveka,usađujući mu pritom pravila ponašanja izvan kojih se život nije mogao voditi. Živeći u sredini koja je ograničavala i sputavala ljudski duh,mladi čovek je bio primoran da svoj život podređuje drugim ljudima,jer su se njihova mišljenja poštovala.
Huan Valera govori o psihološkoj borbi čoveka prikazanoj kroz dve različite osobe, don Luisa i Pepite Himenes. Iako sličnog vaspitanja koje se zasniva na strogoj katoličkoj veri, između njih se uočava razlika u poimanju ljubavi.
Don Luis,mladi čovek, rasrzan je između dve različite vrste ljubavi,one prema ženi i prema bogu. Kako odlučiti kojoj se treba prikloniti? Koja je veća,postojanija? Dileme kroz koje prolazi,ispoveda u pismima svome stricu koji ga je obrazovao i usadio mu ljubav prema teologiji. Don Luis se na putu do postanka sveštenika suočava sa najvišim iskušenjem u obliku žene. Žena koja pleni svojom lepotom lica ali i duhovnom koja se odlikuje njenom smernošću. Mladi čovek od trenutka njihovog poznanstva vodi bitku sa sobom i svojim načelima koja su mu još od detinjstva usađena. On se istovremeno i divi i osuđuje ženu prema kojoj su mu se javila osećanja.Njenu lepotu i dobrotu poredi sa boginjama drevnog Rima i Aničke Grčke,davajući najlepše opise njenih ruku,koje za njega predstavljaju simbol nežnosti i lepote j. Don Luis postavlja i pitanje da li su njene osobine zaista tako veličanstvene ili ona samo koristi umeće kako bi privukla pažnju muškarca. Pepita svakako predstavlja kult obožavanja muškaraca koji se bore za njenu naklonost. Predan svom ubeđenju da "voleti Boga znači voleti sve" Luis odlučuje da se suprotstavi svojim osećanjima,vodeći kao i do sada uzdržan i pošten život,spreman da svoju budućnost posveti isposničkom životu. U jednom od svojim pisama poručuje stricu: "Um koji se bori da spozna Boga mora biti žustar;volja koja mu se u potpunosti potčinjava takođe,jer najpre odnosi pobedu nad samim sobom,bijući hrabre bitke sa svim nagonima i terajući u bekstvo sve vrste izazova". Trenuci u kojima se vodi mišlju da poklekne su oni u kojima saznaje da i Pepita gaji osećanja prema njemu. Međutim,njega ne sprečava da presudi i donese izbor samo ljubav i poštovanje prema duhovnom životu već i odnos ljudi koji bi ga drugačije gledali nakon donesene odluke. U don Luisu se javlja stah za svoju budućnost kao i doza sebičnosti. On je svestan da bi izgubio ugled kod ljudi ako bi se odrekao svog poziva zbog jedne žene. Bojeći se lake osude društva,rizikuje da izgubi ženu koja je spremna da svoje vaspitanje odbaci zarad sreće.
Pepita, mlada udovica,žena koja je otkrila osećanje ljubavi sa dolaskom Luisa biva podjednako rastrzana u svojim odlukama. Ona nastoji da odoli svome iskušenju,ali trenutak kada na njegovom licu prepoznaje ljubav i nežnost,u njoj donosi sreću za razliku od voljenog kome je unelo nemir. Neobično hrabra za tadašnje vreme,kada ženama nije bilo primereno da se bore za svoje želje,ona ipak odlučuje da pokuša za svoju ljubav,svog muškarca. Spremna i suočena sa činjenicom da može izgubiti sve moralne osobine kaže: "… ja bih zbog njega žrtvovala čak i spas sopstvene duše".
Prilikom njihovog tajnog susreta vode konačnu raspravu o tome koje osećanje je uzvišenije? Da li izabrati ljubavno ili duhovno ispunjenje? Shvativši svu lepotu prave ljubavi,one nesebične,koju Pepita oseća prema njemu,don Luis donosi odluku da se posveti ženi koja ga tako iskreno i čisto voli. Njihova priča nije završena tragično,ona tek počinje. Duhovne ideale zamenili su novim, idealima o svojoj sreći. Odrekavši se svog misticizma , don Lius je shvatio da ljubav nije slepa. Ona ima mogućnost da prodre u samo srce onoga kojeg voli i vidi pravo lice voljene osobe.
Нема коментара:
Постави коментар