Prva glava- objašnjava kako je don Kihot „nestao“ na meni veoma zanimljiv način. Malo je razočaravajuća činjenica da Aldonsa Lorenso tj. Dulsineja od Tobosa za don Kihota nije ni čula.
U trećoj glavi najviše mi se dopada opis razvoja događaja koji dovodi do don Kihotovog zaređivanja za viteza.
Četvrta glava mi se ne sviđa jer mi je mnogo žao dečaka koji je zbog don Kihotove naivnosti morao još više da ispašta, ali i zbog udaraca koje je junak knjige na kraju ove glave dobio.
Šesta i sedma glava me takođe nisu oduševile jer pop i brica imaju nameru da spale skoro sve knjige. Ne slažem se sa njihovom odlukom.
Osma glava- najpoznatija od svih, zaštitni znak celog dela. I pored sve te slave, ne shvatam do kraja smisao vetrenjača i zašto je toliko prašine oko njih podignuto. Zašto Sančo Pansa i dalje slepo veruje don Kihotu, ako je primetio da sa njegovim opažanjem sveta nešto nije u redu?
Oduševljena sam upletanjem raznih priča nepoznatih ljudi koje iznova osvežavaju knjigu i radnju. Svaka nova priča mi je sve više budila interesovanje i radoznalost.
Šesnaesta glava nosi najveći i meni najsmešniji nesporazum koji su izazvali Maritornes i don Kihote. Smeh do suza.
Mnogo mi je žao Sanča kada u 17. glavi popije balsam, kao i kada su ga nakon toga bacali na ćebetu.
Tek u 22. glavi se vidi trenutno ludilo don Kihota- oslobađa zatvorenike i tera policajce.
Uskoro počinje meni najzanimljivija priča od svih- priča o Kardeniju i Lusindi. Period između Kardeniova dva pripovedanja o njihovim sudbinama me nije toliko interesovao i imala sam želju da ga preskočim jer sam želela da saznam šta se dalje dešava.
Na kraju 25. i 26. glave mi je Kihota bilo veoma žao, toliko da mi je čak bilo i mučno da o njegovom ludilu i sramoti čitam.
U 28. glavi se konačno pojavljuje Doroteja. Slučajnost njihovog susreta mi je delovala pomalo naivno i nerealno. Konačno dolazi do razvoja događaja koji sam jedva dočekala i saznaje se i njena strana priče koja mi je probudila još veće interesovanje da saznam i ostatak. Tome je doprineo i predivan opis njene lepote.
U 29. glavi, pop i ostatak družine smišljaju genijalan i veoma zanimljiv plan da don Kihota vrate kući i izleče ga.
U 33. glavi iznenada se umeće novela o neumesnom ljubopitljivcu koja mi se na početku činila suvišnom, ali je na kraju uspela da me zainteresuje. Veoma je poučna.
U 51. glavi umeće se još jedna priča- priča o kozaru. Nije toliko zanimljiva kao i ostale.
Kraj knjige mi ostavlja dalju neizvesnost, osećaj uznemirenosti i nelagodnosti jer nije konkretan i vuče me da pročitam i drugu knjigu i saznam dalju sudbinu don Kihota.
Očekivala sam mnogo više od samog dela, pogotovo od poznatog dela sa vetrenjačama. Čitanje je išlo veoma sporo, često mi se javljala potreba da odustanem od knjige, nije uspevala da mi zadrži pažnju. Osećala sam veliko sažaljenje prema don Kihotu dok sam čitala, jer sam ga videla ili kao potpuno izgubljenog starca koji je izgubio vezu sa stvarnim svetom, ili kao osobu koja odbija da prihvati ono što mu svet nameće i da vidi isti na način na koji ga svi drugi vide, već stvara svoju zanimljivu i dinamičnu verziju. Kako god moje viđenje glavnog lika bilo u određenom trenutku u knjizi, bilo mi ga je žao zbog osude drugih ljudi i njihovog nerazumevanja i nedostatka želje da mu pomognu, činio mi se potpuno odbačen od sveta, ismejan i ponižen.
Нема коментара:
Постави коментар