Pepita Himenes, delo Huana Valere, predstavlja veoma zanimljivu ljubavnu priču između Pepite Himenes i Luisa de Vargas koja poseduje elemente zabranjene ljubavi jer Luis uskoro treba da postane sveštenik, a Pepiti, mladoj udovici, se udvara Luisov otac. Pored osnovne teme o ljubavi, imamo I temu teškog izbora- Luis mora da odluči između ljubavi i svog životnog poziva, da odluči da li će da ispoštuje svog oca i odrekne se Pepite, i da ispoštuje svog strica i postane sveštenik, ili će pratiti svoja osećanja I oženiti Pepitu.
U prvom delu knjige, radnju saznajemo kroz Luisova pisma njegovom stricu, kroz koja možemo naslutiti i mišljenje njegovog strica o celoj situaciji, a u drugom delu to činimo kroz neku vrstu dnevnika.
Prvi deo se veoma tesko i sporo čita, čini se da radnja stoji, ponekad bi se desilo nesto sto bi me moglo zainteresovati. Loša strana forme pisma je što saznajemo samo Luisovu stranu priče. Pomalo saznajemo i o osećanjima ostalih likova, ali sve to predstavlja Luisovo viđenje stvari koje možda i nije realno, pa nam ostaje samo da nagađamo šta se u stvari dešava. Način na koji na početku opisuje Pepitu, iako na najlepši način (jer je tako čuo), stvara mi dozu odbojnosti prema njoj, možda zato što se nakon njihovog upoznavanja, svaki put kada bi je spomenuo, to bi radio na lažan hladan i suzdržan način, poricajući istinu.
Kako je čitanje odmicalo, kod glavnih likova sam sve više primećivala dozu licemerja. Pepita, o kojoj (i pored Luisovih prepričavanja njihovih susreta) mišljenje može teško da se oformi u prvom delu, svesna svojih „potencijala“, pruža lažnu nadu Luisovom ocu pozivajući njega i njegovog sina na druženje. Da don Pedro nije imao dovoljno razumevanja to bi imalo kobne posledice. I i pored don Pedra, ona na jedan veoma suptilan način koketira sa Luisom, a zna za njegov životni poziv i koliko mu malo treba da taj svoj cilj ispuni. Navodno ga voli, a ponaša se kao da nije svesna žrtve koju bi morao da napravi da bi bio s njom- da izgubi ne samo oca, nego i mogućnost da postane sveštenik. Nakon tog koketiranja, uspeva da ga zavede, i kada shvata da možda ipak neće sve ispasti kako je zamislila, baca se u očaj, zaboravljajući muškarce koji su u taj isti očaj padali zbog nje, iako ih je odbila iz pravih razloga (kao što je i nju Luis sada odbijao iz dobrih razloga).
Luis se, u drugu ruku, vraća u rodno selo da poseti oca i jasno zna kakvu budućnost želi da ima. Stalno govori o religiji i opovrgava stričeve reči i pravi se da sve „ide po planu“, ali sigurno, u dubini duše, zna da nije tako. Zašto jednostavno ne prizna da počinje da gaji osećanja prema Pepiti? Govori o bliskosti koju oseća prema njoj, a kada mu stric nagovesti da je to više od prijateljstva, on to konstantno demantuje. Kada napokon prizna sebi da se zaljubljuje, u svakom pismu govori o tome kako će što pre da ode iz sela i da se vrati stricu.. Ali na tome se i završava. Da je stvarno želeo da se vrati, on bi to i uradio, a ne bi dozvolio da mu otac diktira koliko će da ostane. I posle svega toga, kada se konačno desi taj kobni poljubac, on se odjednom kaje (kao da ga je Pepita nečim naterala da je poljubi) i tek tada se osamljuje, umesto da je to uradio prvi put kada je osetio „prijateljstvo“ prema njoj. Kada je napokon došao konačni trenutak u kojem je morao da odluči između ljubavi i sveštenstva, on se odriče svešteničke mantije i pada Pepiti u zagrljaj, odlučivši da time izda svog oca kojem je odavno trebao da otkrije celu situaciju. Opet, da nije bilo Pepitine služavke, njihova ljubav verovatno ne bi imala srećan kraj s obzirom da, umesto da oboje odluče šta žele i istinski se potrude da to ostvare, oni se bore sami sa sobom ne čineći ništa da značajno promene situaciju u kojoj se nalaze.
Don Pedro je veoma pozitivan lik, čak i na početku- prvo zbog svog mladog duha i pomalo nevinog načina na koji sinu govori o Pepiti (što saznajemo iz pisama), a posle i zbog iskrene ljubavi prema sinu koju nam dokazuje kroz njegov poslednji gest. Njegova uloga u razvoju događaja nije mogla na početku biti jasno vidljiva, jer čak ni on (verovatno) nije mogao znati kakav sled događaja će pokrenuti kada Luisa upozna sa Pepitom. Ali, posle nekog vremena, možemo primetiti njegovo povlačenje iz cele priče, pritajivanje, i preveliku naivnost koja budi sumnju. Na kraju, kada saznamo da je sve vreme znao za osećanja zaljubljenih, shvatamo u potpunosti njegovu dobrotu, ali i požrtvovanost. Iako je više od svega želeo da mu njegov sin podari unučiće i postane pravi domaćin, ima svoju porodicu, ne sme se zaboraviti da nije samo bio odbijen od strane Pepite prema kojoj je gajio izvesna osećanja, već da joj je dao blagoslov da bude sa njegovim sinom, što je u to vreme bilo veoma retko.
Stric je pasivan lik, o čijim stavovima saznajemo samo iz Luisovih pisama, ali je i on imao ključnu ulogu kada je obavestio Luisovog oca o novonastaloj ljubavi. Pomalo je razočaravajuće što nije venčao Luisa i Pepitu.
Naravno, ne bi bilo pravedno zaboraviti grofa od Henasaara jer je Luis kroz sukob s njim imao priliku da pokaže delić prave muškosti i da zaštiti ženu koju voli, s obzirom da se tokom celog dela samo nećka, sedi u sobi, čita knjige i izbegava sukobe (izuzimajući to što je naučio da jaše na konju, što je čak i sama Pepita znala).
Nakon svog iščekivanja i suspenzije, neodlučnosti glavnih likova i svih pojedinosti koje su dodatno otežavale i komplikovale radnju, odlagale dan konačne odluke i raspleta, ulivajući nervozu i nelagodnost, delo se završava srećom zaljubljenih, što je u meni izazvalo lepe osećaje i olakšanje.
Нема коментара:
Постави коментар